in

Kako su nam cajke i narodnjaci opravdali svako ponižavanje pred muškarcima

Što treba i što ne treba, i što može i što ne može, ja ću prva, ja ću na koljenima, ja ću iako si oženjen, ja ću da raskinem sa njom, ja ću…

Tebi koja vječno čekaš ostavljena noći duge, tebi je najteže, kafana me je sebi uzela, ženo jedina ili ukratko – odvratan sam čovjek, varam te, pijem, kockam ono što smo stekli.

Napisat ću ti pjesmu i sve će biti u redu, generacije će te slaviti, a ti ćeš se osjećati počašćeno iako te nisam poštovao kao ženu.

To je otprilike ono što nam poručuju autori i autorice starih i modernih narodnjaka. Tako je pretprošli tjedan moj tekst o reakcijama na vjernost supruge Tome Zdravkovića naišla na zgražanje muškaraca i žena diljem regije.

Zaključiše da je jako romantično bilo ostati vjeran čovjeku koji je popio i prokockao sve što ste stekli, a jedan od najromantičnijih momenata bijaše onaj kad netko ispriča kako je gospodina Tomu supruga tješila kada bi se nesretno zaljubio u neku od ljubavnica. Svakom treba jedna takva, zaključiše.

Zaključiše i da bi svaka od nas trebala biti takva, naravno ovisno o poziciji svog muža. Ukoliko je riječ o slavnom nogometašu, biznismenu ili pjevaču nemaš pravo biti drugačija od toga.

Varaj je, ponižavaj, tuci, dolazi kući pijan, kockaj, međutim ako ženi koja to istrpila napišeš pjesmu koju masa voli – sve je oprošteno.

U prošlosti se romantiziralo čekanje poznate pijanice, vjernost, čuvanje djece. I muškarce i žene dirale su pjesme o toj divnoj ženi koja trpi.

Danas se romantizira slično ponižavanje žene. Ona više nije usamljena noći duge, više nije uplakana u krevetu, ona danas preuzima inicijativu i opet dobiva nepoštovanje u pjesmama koji su hitovi narodnjaka. Ono što je hit u narodnjaka, to je hit u narodu.

Kao što je nekad bilo sasvim OK čekati noći duge, danas je OK sve što Buba i Jala kažu u pjesmi, sve što Ceca otpjeva (čak i kada guli koljena), sve nakaradnosti ponašanja i funkcioniranja – sve je to ok, ako se otpjeva.

Kad Buba i Jala na pijedestal stave curu koja šmrče, duva i pije i troši njegov novac može se pomisliti da su žene u narodnjačkim pjesmama (samim time i u narodu) došle do emancipacije, međutim nisu.

U četrdesetak godina otkako postoje narodnjaci kao mainstrem glazba koje se sramimo i obožavamo je, može se zaključiti da oni opravdavaju i afirmiraju sve što nije feminizam. Sve što nije u interesu žene. Sve što je protiv žene i njezine slobode.

Najveći je problem što takvo ponižavanje žena u narodnjacima (samim time i narodu) vole upravo – žene.

Marina Radoš/Lola