in

„Ma šta ti znaš o roditeljstvu, kao da je to lako“, reče mi komšinica koju sam pitala zašto tuče dijete

Čujem, ovih dana se mnogi hvale kako su roditelji.

„Pobogu, pa ja sam roditelj, znam ja kako i šta treba“, čujem u porodičnoj ambulanti.
„Ja sam mlada postala roditelj, meni je teško“, reče mi sinoć poznanica.

„Ma šta ti znaš o roditeljstvu, kao da je to lako“, reče mi komšinica koju sam pitala zašto tuče dijete.

Znam ja.
Znam o roditeljstvu mnogo.
Znam da roditelj može biti svako.

Znam da su roditelji ljudi koji te rode, eventualno odgoje.
Znam da je to titula kojom se zovu poštovani ljudi.

Roditelj se može biti lako, ali mamom i tatom zvati ne može svako.

Mama i tata nisu titule koje se stiču, već one koje se zasluže.
Samo su rijetki mame i tate.

Kasno je.
Već sviće zora, a ja još nisam ni oka sklopila.
Hvata me neka nostalgija.
Pogledah prema nebu : „Hvala ti. Ne na roditeljima, već na mami i tati“.

Nešto mi dođe teško kad pomislim na onu djecu što imaju roditelje, ali nemaju mamu i tatu.
Takva sam ja, emotivna.
Takvom su me naučili mama i tata.
Moja mama,
Ona koja je provela noći i noći budna za svaku moju povišenu temperaturu,
Za svaki zub,
Za svaku najmanju bol,
Sitnicu.

Ona koja je žrtvovala svoj mladi život da bi me donijela na svijet.
Moja najbolja drugarica.
Moj borac.
Ona koja mi je pokazala svaki put.

Ona koja je po najvećem suncu odlazila sa plaže kako bi tatu i mene dočekao omiljeni ručak.
Ona, čiji zagrljaj ima moć da zacijeli svaku ranu,
Da prodišem i oživim.

Ona sa kojom tablica množenja i nije bila neki problem,
Ona koja je dijelila svaku peticu sa mnom,
Ona koja je brisala svaku moju suzu,
I koja me je učinila kraljicom.
Izvini mama,
Za svaku tvoju suzu,
Ružnu riječ,
Uvredu.

Voljela bih da sam pola čovjek kao ti, a pola kao tata.
Moj tata,
Onaj sa kojim se ponosim.
Onaj zbog kojeg se najviše obradujem onom pitanju „čija si“ koja su druga djeca mrzila.

Onaj koji je ispunio sve snove jedne djevojčice.
Onaj koji je u sred noći lutao i tražio dežurnu apoteku za moje prve menstrualne bolove.
Onaj koji mi je donio prvo štene,
Ublažio svaki odlazak zubaru,
Pokazao Branka Kockicu,
I odveo na JNA.

Onaj zbog kojeg nikada po kiši iz škole nisam došla,
Ne samo ja,
Već ni moji drugari.
Onaj koji je bio tata cijelom mom razredu.

Onaj kojeg su sva djeca voljela.
Onaj što je učinio da gledanje „Otpisanih“ ili „Boška Buhe“ tate i male djevojčice bude zabavnije od igranja sa lutkama.

Onaj što je moju drugaricu i mene vozio kilometrima na koncert Justina Biebera,
I što je pazio na dvije lude tinejdžerke koje su došle 15 sati ranije pred Arenu.
Onaj koji me naučio da plivam,
Vozim biciklo,
Radujem se životu,
Budem čovjek.
Onaj što mog Komba voli možda čak više nego ja,
I što podržava svaku moju ludu ideju.

Najboljoj mami i najboljem tati,
Hvala,
Na sreći koju ste mi omogućili,

Djetinjstvu iz bajke kakvo sam sanjala,
Na svakoj žrtvi koju ste podnijeli, a koju nisam ni primijetila.
Hvala,
Što niste samo roditelji, već mama i tata.

Piše: Anastasija Gavrilović

Lola